Excluzivni interview za web portal KONGRESA BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE 2000 OSNIVAČ KONGRESA BOŠNJAKA SVIJETA www.kbsa2000kbs.org Jedino zadovoljavajuće objašnjenje je da sam ja vodio slučaj Miloševića i time se našao u jedinstvenom položaju da utječem na istragu i prikupljanje dokaza za sve krupne zločine koje su počinili pripadnici srpskih oružanih snaga pod vodstvom Miloševića. To je značilo da sam imao pristup činjenicama i dokazima o zločinačkom planu koji je pripreman u Beogradu, i znam pravne teorije preko kojih su se ti dokazi iznosili. Sve ovo može biti vrlo korisno za reviziju slučaja Bosne na Međunarodnom sude pravde. Oni koji šire klevete o meni to dobro znaju. Interviju vodio Nihad Krupić, autor i publicist 30. marta 2010, Vancouver, Kanada Sir Geoffrey Nice je rođen u Londonu 1945, gdje je studirao na St Dunstan's Collegeu u Catford, južnom Londonu i Keble College Oxford. Sir Geoffrey je bio glavni tužitelj u suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu, ali na žalost, nije dočekao kraj ovog posla, zbog iznenadne smrti bivšeg predsjednika Srbije. Također je od 1998 vodio više slučajeva na Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, (ICTY), uključujući i slučajeve bosanskog Hrvata Darija Kordića, koji je osuđen na 25 godina, i Gorana Jelisića zvanog "Srpski Adolf”, osuđenog na 40 godina. On smatra, i danas kao i prije, da je tokom suđenja Miloševića na temelju optužbi za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje običaja ratovanja, postojalo više nego dovoljno dokaza za osuđujuću presudu, što se moglo zaključiti i na osnovu ponašanja sudaca tokom samog suđenja, dok je obrana malo ili gotovo ništa napravila što bi moglo ugroziti optužnicu. Milošević je radio iza lanca vojne komande 1. Milošević je umro prije presude od strane Haškog tribunala, da li je kod Vas kao tužitelja u tom predmetu postojalo dvojbe da bi ga sudsko vijeće moglo osuditi na temelju dokaza koje ste prezentirali? Bilo bi pogrešno u ovom momentu pokušati suditi o krivnji ili nevinosti. No korisno je podsjetiti da je na kraju iznošenja dokaza od strane Tužilaštva donešena međupresuda u kojoj su suci presudila da postoji dovoljno dokaza za slučaj po gotovo svim točke optužnice - oslobađajući Miloševića samo za one dijelove optužbe za koje Tužilaštvo nije niti izvelo dokaze za vrijeme svog dijela suđenja. U nastavku suđenja ništa u dokazima njegove obrane, po mom mišljenju, nije ugrozilo optužnicu nego su u tom dijelu suđenja dokazi tužilaštva bili samo još bolje potvrđeni i potkrepljeni. Ja nikada nisam niti očekivao da bi sudsko vijeće mogao osuditi Miloševića po svim točkama optužnice. Recimo, optužba za genocid je dovela do podijele mišljenja među sucima kod donošenja međupresude. Jedan sudac, u manjini, je smatrao da nije bilo dovoljno dokaza za najteži oblik odgovornost za genocid, ali dovoljno dokaza za jedan lakši oblik odgovornosti za genocida. Druga dva suca, znači većinskim principom, su odlučila da postoji dovoljno dokaza za nastavak suđenja za sve točke optužnice koje su ga teretila uključujući i sve oblike odgovornosti za genocid. 2. Da li je bilo sumnje o krivičnoj odgovornosti za genociod i ratne zločine režima u Beograda pod Miloševićevim vođstvom? Individualna krivičnu odgovornosti kada su u pitanju masovni zločini i političko nasilje uvijek uključuju i krivičnu odgovornost i pojedinaca ali i same države odnosno državnih unstitucija. Nažalost Tužilaštvo Haškog tribunala nije optužilo sve najvažnije suradnike Miloševića iz samog vrha srpskog rukovodstva tokom rata u Bosni, dakle kada se genocid u Srebrenici dogodio. Tribunal je optužio Generala Momčila Perišića, načelnika štaba Vojske Jugoslavije, zajedno sa nekim drugim vojnim i paravojnim dužnosnicima. Ova suđenja još uvijek nisu završena, a pored toga oni nisu optuženi za sve oblika genocida u Bosni, pa im se sudi na ograničen način, uglavnom za pomaganje i podržavanje genocida. Zbog toga nije moguće navesti konkretan primjer iz sudske prakse kao odgovor na Vaše pitanje. Poznato je naravno i to da je Milošević radio ponekad iza leđa drugih na vlasti i tako zaobilazio vojni lanac zapovijedanja. No, nemoguće je zamisliti ovakav razmjer prisutnosti srpskih snaga u Bosni bez znanja i suglasnosti i Miloševića i njegovih političkih i vojnih suradnika. To je bilo izraženo i u njegovoj optužnici i u optužnicama njegovih najbližih suradnika preko pravne teorije o 'udruženom zločinačkom pothvatu' ('UZP'). Pojedinci koji su identificirani u optužnicama da su, de jure ili de facto, bili dio uskog kruga oko Miloševićeve, snose dio krivične odgovornosti kao članovi UZP. To su mahom pojedinci koji su radili u državnim institucijama na razini federacije, na razini republika Srbije i Crne Gore, ili pak na razini Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Neki od njih su imenovani u dvije od tri optužnice protiv Miloševića, ali samo neki su na kraju bili i optuženi. Iznimka je treća optužnica - ona za zločine počinjene na Kosovu u razdoblju od 1998-1999. Pored Miloševića, za zločine na Kosovu su optuženi i visoko rangirani političari i vojni zapovjednici. U optužnici za Kosovo protiv Miloševića, naglašeno je da su oni bili udruženi u zločinačkom pothvatu (UZP) s njim, a u optužnicama protiv njih, isto tako stoji da je Milošević bio u UZP s njima. Nažalost optužnica za zločine počinjene u BiH i Hrvatskoj su drugačije koncipirane. Neki od ključnih članova UZP iz Beograda nisu bili niti spomenuti u recimo optužnici za Bosnu. Povrh toga, oni koji su spomenuti u optužnici kao članova UZP nisu bili svi i optuženi. Samo nekolicini od njih se sudi za zločine počinjene u Bosni, ali ne na tako obiman način na koji se teretio Milošević. Posljedice ovoga su prilično ozbiljne. Da je Miloševiću bilo suđeno zajedno sa visoko rangiranim političarima s nivoa SRJ, Srbije, Crne Gore, njegova smrt ne bi značila kraj sudskog procesa, jer bi se suđenje nastavilo za ostale suoptuženike. No, s obzirom da se sudilo samo Miloševiću, suđenje odnosno izvođenje dokaza je ostavilo neiskorištenom veliku količinu prikupljnenog dokaznog materijala koji je upotrebljen na suđenju. ‘Spin-off’ suđenja ili suđenja izvedena iz Miloševićevog slučaja - poput slučajeva Stanišić/Simatović i Perišić - pokrivaju samo dio optužnice za koju se teretio Milošević. Niti jedan od ovih slučajeva ne obuhvaća kriminalnost plana u cjelini tj. od 1991. do 1999.